| svibanj, 2004 | ||||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
I eto, sad je pola jedanaest navečer. Sjedim u toploj sobi, slušam laganu glazbu (Belle & Sebastian) i baš mi je dobro. I zaboravila sam da sam danas bila u trgovini kad je došla skupina Roma iliti cigančića i pokušala opljačkati drogeriju u blizini mjesta gdje radim. Uletjelo šest, sedam, osam, ne znam točno, klinaca - prosjek godina 10 - pričajući isključivo romski i počeli su pakirati stvari s polica u džepove, čak su i vrećicu ponijeli. U trgovini smo bile samo prodavačica i ja. Ona se smrzla, ja također. Nikada još u životu nisam torbu držala toliko čvrsto. Bilo me strah čak i za mobitel koji mi je ionako samo opterećenje jer se nikada ne javljam kad me netko zove, a poruke ne mogu slati i ne mogu zvati jer nikad nemam kuna, budući da kumujem cijelu godinu. Ma nije mi uopće važno to što su dječica odlučila nešto «kupiti», već jednostavno koliko je glupo što je to bilo u 16,00 sati, a ja sam poslije toga išla na posao, vratila se doma, i tek u 21.30 navečer se slučajno sjetila što mi se danas dogodilo. Kao da se to događa svaki dan i da je to normalno. Možda i je, u Bronxu, ali u mirnom malom gradiću kao što je naš bar još za sad ne bi trebalo biti. Isto tako me uopće ne začuđuje što poznajem većinu ljudi koja završi u crnoj kronici našeg regionalnog tjednika. Isto tako mi je skroz normalno što neki moji frendovi (s kojima se više ne družim, ali ne zato što neću, već smo se jednostavno otuđili) puši marihuanu i hašiš ispred kafića u centru sela, tik do glavne prometnice kojom svakih 30 minuta projuri policijsko vozilo bilo koje vrste. I skroz mi je normalno kad netko kaže kako se pokušao ubiti, ili blaže rečeno popiti tablete ili uzeti žiletu i prerezati vene, zato jer poznam ljude koji su se ubili, a znam i jednu osobu koja je htjela nekoliko puta pa onda nije. Jer jednostavno nije. A možda hoće. Ili neće. I normalno je danas otići s posla i šetati se po gradu bez brige što će biti, zato jer možeš uzeti te neke stvari koje imaš za napraviti i doći doma i fino ih u miru napisati za duplo manje vremena. A do prije pet mjeseci si radio kao crvić misleći da je to važno. Nije. Nije nikad važno. Važno je koliko si bezobrazan, zločest i nisi normalan i tako to… Terase u centru ionako će biti pune… Sjedio ti na poslu ili na njima. Donio meni urednik jednu zgodnu razglednicu na kojoj piše: «Tek što ujutro sjedneš za stol s šalicom vruće kave, šef će te zamoliti da obaviš nešto što će potrajati dok se kava ne ohladi.» Nije znao da ja volim hladnu kavu. Eto. Meni ne smeta. Pa na poslu sam da radim i dobijem plaću, a ne da okrećem s očima kad mi direktor kaže da nešto napišem i faksiram. Ili? Mislim da se odjednom puno toga sjebalo u svijetu, životu, općenito ili sam ja samo do sad mislila i vidjela svijet drugačije. Kažu mi moji doma da živim u oblacima i da se moram spustiti na zemlju. A planet Zemlja je mjesto u Sunčevom sustavu gdje ljudi noću ne mogu mirno spavati zato jer im netko pod prozor baca bombe. Zemlja je mjesto gdje svaka budala može dobiti na lotu ako ga odigra jednom u životu. Zemlja je prekrasno mjesto gdje ljudi kad dobiju regres idu na more. Zemlja je isto tako mjesto gdje ljudi rade dvije godine bez da dobiju plaću i onda kad ih konačno izbace na ulicu i zatvore vrata lokotom oni dolaze svaki dan štrajkati glađu i stajati na zimi, snijegu i vjetru pred tim vratima zato jer hoće ići raditi. U istu onu tvrtku koja ih je izmučila, iscrpila, uništila svako svjetlo u očima i zbog koje nisu mogli djecu poslati na maturalna putovanja i kupiti im barem jedne nove hlače svake godine. I Zemlja je mjesto gdje se ljudi voze u privatnim avionima i švercaju tisuće kilograma droge. I Zemlja je isto tako mjesto gdje djeca kad navrše sedmu godinu života rade u rudnicima. I sretni smo. I živimo. Jer moramo. |